Nije lako bit svetica i kurva

Konačan pad hrvatskih "manekenki" by Grgo Zečić

Znači, u Hrvatskoj postoje djevojke koje prostituiraju svoju pojavu i tijelo, a pritom bez ikakvih problema djeluju u javnom životu?

Šok i nevjerica.

Ozbiljni dnevni mediji raspisali su se o toj temi kao da su u dolini rijeke Neretve pronašli izgubljenu Atlantidu. Kolektivna amnezija je fascinatna pojava u Hrvatskoj. Valjda se iznad naših prostora ispušta toksičan plin koji je tipičan isključivo za slavni 16. meridijan. Kao da ergela istih tih urednika i novinara nije bezbroj puta sjedila za stolom gdje su presjedale protagonistice najvećeg ljetnog skandala u maloj zemlji, velikih mogućnosti. Možda im je netko trebao predati praktičan vodič o tome kako prepoznati tu misterioznu i nepoznatu vrstu djevojaka?

U cilju da pomognem zbunjenim hrvatskim urednicima i novinarima koji su godinama izvještavali o svakom pokretu pojedinih akterica, najbolje bi bilo da opišem tipičan uzorak. Tako da idući put točno znaju kako izbjeći atmosferu naivne amnezije. Pripadnice ove vrste su često medijski prisutne po raznim društvenim događajima bilo da se radi o opskurnim „modnim revijama" ili međunarodnom simpoziju oftamologa. Krase ih ekstenzije, što duže to bolje i modni stil koji duguju prtljažniku šanera iz Dubrave. Naravno, celebrity novinari neće na taj način okarakterizirati njihovu novu Chanel ili Louise Vuitton torbicu, već će napisati kako su dotične istu nabavile u predivnom shoppingu u Beču, Parizu, Rimu ili Milanu. Valjda u Dubravi postoje ulice pod tim imenom, tko će ga znati više.

I tako one okolo skakuću, nasmijavaju se, sanjaju o karijeri pjevačice, glumice, žene, majke, kraljice dok između pauza trče u toalet na jeftinu dozu „bijelog" koji ima više veze sa andolom i speedom nego sa poznatim kolumbijskim prahom. Treba i izdržati te silne evente i revije po disko klubovima kada na pisti ili oko piste stupaju kao paradni konji, onako samouvjerene u elastičnom topu koji su pretvorile u haljinu.

E da, važna činjenica: odazivaju se na ime „manekenka". Bez obzira radile one kao hostese u noćnom klubu gdje bulje u ona dva papira sa popisom kao da se radi o srednjovojekovnom štivu iz Vatikanske tajne arhive ili nosile reviju na hodniku hotela u 4 ujutro, one su „manekenke" i „zvijezde u usponu". Ispadam kao prvoklasni desničarski moralist ali daleko sam od te fatamorgane. Razumijem da je za karijeru ponekad potrebno preskočiti nekoliko leševa. I to sa bagerom. Bez treptaja. Pitajte primjerice Madonnu ili Lady Gagu, a možda su vam one ipak previše apstraktne pa bi bilo dobro da svoja pitanja primjerice usmjerite prema britanskoj starleti Jordan. Nemam ništa protiv otkačene zabave i hedonizma koji graniči sa dobrim ukusom ali koliki idiot moraš biti da iz godina silnog povlačenja po mračnim zagrebačkim kanalima i salonima za masažu, ne izvučeš ništa osim poziva za svjedočenje?

Nisu zaradile nikakav novac, niti su izvukle ikakvu korist, osim ako isključimo jeftini pjenušac koji one nazivaju šampanjcem ili kozice za koje su uvjerene kako se radi o najskupljim škampima na svijetu. Da, sigurno. Sve pod etiketom „manekenki". Pitanje je zašto netko postaje „manekenka", a odgovor leži u banalnom faktoru lijenosti i želje za kapitaliziranjem bez ikakvog konkretnog rada. Umjesto radne knjižice poželjnije je imati karticu kakvog spa centra, a umjesto životopisa kolekciju lažnih Hermes torbi. Zato Hrvatska i ima nekoliko milijuna manekenki bez aganžmana, poduzetnika bez projekata i nogometaša bez klubova. Ljudi ne žele raditi pa se etiketiraju onako kako im najviše odgovara. Jedini problem je što se ne znaju prodati. Pa završavaju u klubovima za masažu ili kada ljeto dođe na jahtama debelih Rusa.

Ne kažem da su neke od njih konkretne prostitutke, jer većina njih pokušava igrati na „showgirl" koncept samo što ne znaju kako pa ispadnu još gluplje i naivnije nego što jesu. Umjesto da uzmu za primjer neke od najbogatijih žena svijeta koje su se udale za svoje milijunaše gradeći taj projekt od početka do kraja kao promišljenu piramidu igrica, kompromisa i vještih manipulacija. Gejše su u starom Japanu bile najmoćnije i najbogatije žene u društvu, bez da su morale širiti noge svakom posjetitelju njihove palače. One su se vješto nadmudrivale s muškarcima, govorile po nekoliko svjetskih jezika, svirale nekoliko instrumenata i bile u stanju razgovarati o umjetnosti i književnosti. Za njih, moć je bila u glavi, a ne u rukama. Naše „manekenke" nikako da nauče na tim povijesnim primjerima, već se vucaraju po svim mogućim eventima, sjedaju u svačija krila, od stranih jezika pričaju srpski, a od književnosti znaju samo za Alkemičara jer im je to netko savjetovao da to govore okolo. U mobitelima imaju brojeve nekoliko stotina javnih i polujavnih mužjaka i odgovaraju na sve pozive dok im lokalni dileri predstavljaju psihoterapeute u poluraspadnutim crnim Mercedsima iz 90'ih. I onda se svi čude kako su se uopće uvukle u cijelu ovu dramu?

Gluposti nema kraja. Očito. Puno veći problem je stigma koju prenose poput zarazne bolesti jer danas su više nego ikada manekenke sinonim za „kurve". Baš kao što su stilisti „pederi sa stalnim poslom". U pjesmama se rugaju njihovima „karijerama" i egzistencijalnom potrebom za „manolicama", u medijima se prezentiraju njihove nepostojeće karijere, a one trče od sela do sela kako bi zaradile dvjesto ili tristo eura uz besplatnu večeru. Još ako im pritom izađe kakva fotografija u novinama, sreći nema kraja. Zašto se ona čuditi što javnost modu doživljava kao najveću idiotariju nakon politike? Imamo zadarske, riječke i slične modne mačke, imamo „manekenke" koje snimaju „kampanje" u Dubaiju da bi pritom bez problema lagale u kameru i pričale o svojim „uspjesima" u zemlji koja nema modni magazin. Ma zaokružimo sve to zajedno i povucimo crtu jer imamo i „arhitekte" koji u „ozbiljnom" ženskom tjedniku izjavljuju kako se dobitnici Pritzkera inspiriraju njihovim radom.

Ako je javnost silovana tim idiotima iz tjedna u tjedan, zašto ista nema pravo otvoreno prezirati sve te morone? Zato se pravi modeli srame svog posla baš kao što se pravi stilisti srame svoje titule. Problem uvijek nastupa onog trenutka kada ostale djevojke koje čitaju i gledaju magazine pomišljaju da krenu istom karijerom jer „manekenke" ništa ne rade nego izlaze po klubovima i nose dizajnerske torbice. U jednom trenutku te cure postaju odlučne u svojoj nakani.

I tako one iz svojih malih mjesta krenu na lokalni izbor za Miss „čega-sve-ne" gdje iz prvog reda sline lokalni vlasnici dućan ili uvoznici sagova iz Turske koji sponzoriraju cijelu „aukciju". Sada je cilj postati Miss „čega-sve-ne" i što glupljim izjavama zaskočiti medije jer to je iduća stepenica u gradnji prave, profesionalne (ne)karijere. Tada kreće pojavljivanje po klubovima u društvu poduzetnika koji iza sebe imaju barem jedan pritvor i kriminalaca koji imaju titulu društvenih uglednika. Postupno će se navući na „bijelo", pokupiti par šamara u zahodu ali Bože moj, ako će to donijeti prvu Louise Vuitton torbu, neka. Treba patiti za uspjeh. Što će tek biti kada se popnu na kakvo nacionalno modno događanje i izbace koju plastičnu sisu? Istu onu koju su jedva platile prošlo ljeto nakon odrađene ture po brodicama od 7 metara koje one nevino nazivaju „jahtama". Naravno, mediji će ih pratiti kroz sve te pustolovine jer usput su upoznale par moćnika sa kojima su se „intelektualno" družile ispod stola.

I tako te „manekenke" misle da su uspjele i kako su glupe njihove „kolegice" koje se godinama muče vani i trče na 15 castinga dnevno. One odrade jedan „casting" u salonu za masažu i mirne su barem pet dana. I tako to ide od tjedna do tjedna, iz godine u godinu. Sve pod poslovnom karticom na kojom piše „manekenka". Neke od njih su bile dovoljno inteligentne pa su pobjegle u inozemstvo na vrijeme ali i one kad tad shvate da ljubavnice ne dobivaju ništa na duge staze. Sve ide ženama i djeci. Umjesto da se služe dobrom, starom maksimom „cilj opravadva sredstvo" kod njih „cilj opravdava jedan izlazak ili maksimalno sedam dana preživljavanja".

I u svijetu postoji niz afera vezanih uz „manekenke" ali vjerujte mi na riječ kada kažem da se to događa daleko od očiju medija. Kod nas je cijela predstava medijski cirkus jer te su djevojke jedan dan u televizijskom prilogu, a iduće jutro odrađuju smjenu u sobi koja zaudara na vlagu. Sve kako bi ulovile novu torbicu ili cipele u jednako opskurnom dizajnerskom dućanu u Zagrebu koji je slavan po svojim kronično neukusnim klijenticama, prljavim poslovima i modi koju konzumira muljevito dno dna domaćeg društva. Ovaj skandal će doći i proći jer starlete i „manekenke" su ovdje jadne, ucivljene žrtve koje su kao ovce bile podvođene „zločestim" muškarcima. Ipak, cijela situacija predstavlja izazov novoj generaciji „manekenki" koja bi iz ovog slučaja trebala naučiti da nije lako biti i svetica i kurva sve po potrebi. Za to je ipak potreban intelekt, skupi šarm i minimalno želja za stanom na Tuškancu, bez opterećivanja lažnim torbicama. Ako zbilja žele uspjeti, moraju osnovati sindikat i postaviti nove smjernice jer da su dovoljno mudre, umjesto poziva za svjedočenje ovaj tjedan su neke od njih, mogle dobiti pozivnicu za St. Tropez ili Cannes.

S druge strane možda bi ih trebalo nagraditi za patriotsku odanost jer svoj posao ostavljaju isključivo u ljubljenoj domovini. Još da plaćaju porez. Gospođo Kosor, evo ideje.

Grgo Zečić